Pazinski kaštel

Pazinski kaštel dobro je branjena utvrda smještena na litici ponora rijeke Pazinčice, a ujedno je najveća i najbolje sačuvana srednjovjekovna utvrda u Istri. Prvi put je spomenuta 983. godine, u darovnici cara Otona II. kojom kaštel poklanja porečkom biskupu. Kaštel je u narednih dvjestotinjak godina često mijenjao vlasnike, da bi udajom kćeri upravitelja Menharda od Schwarzenburga, za pripadnika loze Goričkih, kaštel prešao u njihovo vlasništvo sve do 1374. godine. Iste godine preuzimaju ga Habsburgovci i iza moćnih zidina upravljaju cijelim područjem središnje Istre, odnosno Pazinskom grofovijom, a snagu i moć kaštel je potvrdio ostavši ne osvojen u ratu protiv Venecije. Stanovnici Pazina imali su za ono vrijeme velik stupanj samostalnosti i slobode, čime su se uvelike razlikovali od većine svojih susjeda, kmetova. U 17. stoljeću kaštel kupuje markiz Montecuccoli iz Modene u čijem je posjedu feud bio do polovice 19. stoljeća, dok utvrdu posjeduju do 1945. godine. 

Budući da se zgrada koristi više od tisuću godina, ona je konstantno mijenjala svoj vanjski izgled, kao na primjer polukružna kula dodana nakon 1463. U literaturi je prva utvrda opisana kao izdužena građevina s dva kata uz koju je sagrađena kula i crkvica s malim zvonikom. Kaštel s vremenom izrasta u moćnu obzidanu utvrdu koju različiti vlasnici grade i dograđuju tijekom cijelog srednjeg i novog vijeka. Podno njegovih zidina kojima se pristupalo preko pokretnog mosta, grotlo je Pazinske jame, tajanstveni ponor koji oduvijek nadahnjuje ljudsku maštu. Kaštel i Pazinska jama bili su poprište radnje romana Mathias Sandorf čiji je autor Jules Verne, otac znanstvene fantastike.

Danas se u Pazinskom kaštelu nalaze Etnografski muzej Istre i Muzej Grada Pazina u kojima je moguće vidjeti građu vezanu za život stanovnika istarskog poluotoka.