Povratak
Kaštel Pietrapelosa
Pietrapelosa, kaštel ponad rijeke Mirne, nikad nije u potpunosti razrušen, a ime mu u doslovnom prijevodu znači dlakava utvrda. Do danas je očuvana i kapela Sv. Marije Magdalene.
Kaštel Pietrapelosa smješten je u gustom raslinju na uzvisini između Buzeta i Livada. Često se naziva samo Kaštel ili Kostel, a dominantan naziv koji u doslovnom prijevodu znači dlakava, bujna utvrda, u potpunosti opravdava njegov položaj, ali i ugled njegovih vlasnika. Smješten na klisuri ponad rijeke Mirne, ali i Bračane, koje su nekad bile plovne bio je važan radi nadzora riječnog i kopnenog prometa, ali i obrane feudalnih dobara.
Prvi zapis o Kaštelu datira u 10. stoljeće, kada ga akvilejski patrijarh Rodoald daruje porečkoj biskupiji. U 13. stoljeću feud dolazi pod vlast njemačke viteške obitelji koja iz njegova naziva izvodi i svoje prezime: de Pietrapelosa. Venecija osvaja kaštel tek u 15. stoljeću nakon što na njega šalje svog proslavljenog vojskovođu Taddea d’Estea, nakon čega ga se predaje plemiću Nicoli Gravisiju u čijoj obitelji ostaje sve do 1869. godine. Budući da su ga zaobišli svi kasniji osvajači-razarači, kaštel nije nikada u potpunosti razoren.
Građevina se sastoji od stambene zgrade, dvorske kapele sv. Marije Magdalene iz 12. stoljeća i glavne kule poligonalnog oblika. Kaštel je okružen pojasom zidina, dok na zapadnoj strani gdje je stambeni dio izgrađen na samoj litici, nema zidina. Zidovi i glavna kula sačuvani su do izvorne visine, od tri odnosno četiri kata. Kamena ploča s rupom u sredini (latrina) – preteča današnjeg zahoda, ostala je sačuvana na zapadnom zidu, postavljena iznad litice. U ono je vrijeme latrina bila simbol zavidne razine komfora i higijene.
Bogatu povijest Kaštela okajale su brojne izdaje, gubilo se posjed zbog kartaških dugova, ljubilo se i varalo, dok se u podnožju Kaštela odvijao uobičajeni život seljaka: mukotrpan, uz puno patnji. Na to nas danas, gotovo zlokobno, podsjećaju njegovi ostaci, ruševine na litici nedaleko od Buzeta.
