Crkva sv. Nikole u Rakotulama

Crkva sv. Nikole je mala romanička građevina s upisanom apsidom i zvonikom na preslicu. Dao ju je sagraditi u 14. stoljeću motovunski ogranak venecijanske obitelji Barbo, koja je zacijelo i naručila freske od vrsnog majstora, a nalazi se na groblju. Freske je otkrio 1925. godine istarski preporoditelj, pop Luka Kirac. Dosad su pogrešno pripisivane slikarstvu giotteskne tradicije. Jedne su od rijetkih sačuvanih fresaka u Istri nedvojbeno venecijanskog porijekla.

Prizori su iz legende o sv. Nikoli, a scena rođenja sveca na južnom zidu jedna je od najbolje sačuvanih u ovom ciklusu. Prikazana je unutar arhitektonskog okvira u kojem krevet rodilje nad kojim je obješen zastor zauzima prvi plan. Iscrpljena majka sv. Nikole leži dodirujući dijete. Od likova u pozadini pogled nam privlači žena koja se približava rodilji s posudom u kojoj je pečeno pile. U sceni sv. Nikole koji siječe stablo najsačuvaniji su dio glave građana koji s vrata grada promatraju kako svetac time tjera poganske demone koji su živjeli u stablu. Prizori iz života sveca slikani su relativno širokom skalom boja i tonova, crteža sigurnog poteza. Likovi su definirani jasnim volumenima, pokreti su određeni radnjom, a lica individualizirana. Inkarnat je izveden kontrastom pastelne zelene i ružičaste boje. Volumen je zaokružen tamnim crtežom i naglašen bijelim osvjetljenjima. Sveci slični onima u brodu djelomično su sačuvani u apsidi, no malo življih boja. Vjerojatno zato što su restaurirani u različito vrijeme i različitim materijalima. Smatralo se da je ove likove slikala druga radionica, ali morelijanska analiza detalja, pogotovo gušasti vratovi, valovite linije brade i kose, mesnata donja usnica i uho te brkovi oblikovani kao riblji rep, potvrđuje da je cijeli ciklus radio jedan slikar. Zagledajući se u ruku sveca u apsidi, u elegantnom pokretu poput kakvog manekena, najbolje ćemo uočiti slikarevu kvalitetu.