Crkva sv. Elizeja u Draguću

Pri dolasku u Draguć prva crkva na koju naiđete, na samom ulazu u naselje, grobljanska je kapela sv. Elizeja, podignuta krajem 12. st. Elizej je starozavjetni prorok, učenik proroka Ilije. Njegov je kult u Istri rano potvrđen, najraniji primjer je crkva pokraj Fažane, koja mu je posvećena još u 6. st. Dragućska crkva jednostavna je građevina usred groblja, okružena čempresima, a jedino po čemu se ističe među drugim istarskim kapelicama je kolorizam njene fasade. Izvana je neožbukana, građena od dvije vrste kamena, tamnijeg i svjetlijeg pješčenjaka, naizmjenično slaganog u pravilne vodoravne nizove, po čemu podsjeća na minijaturnu kopiju toskanskih romaničkih crkava. 

Freske u sv. Elizeju otkrivene su tek 1946. Godine, a datiraju se krajem 13. stoljeća. Riječ je o kristološkom ciklusu, u dominantnim žutim, crvenim i zelenim bojama, koji se proteže duž južnoga i sjevernog zida crkve. Najočuvanija je scena Raspeća na sredini sjevernog zida. Osim položajem, naglašena je i širokom, okomitom bordurom. Prikazi Navještenja na trijumfalnom luku, Krist na prijestolju u konhi apside te scene iz Kristova života na ostalim zidovima uobičajena su ikonografija. Zanimljivi su i prikazi duša u Abrahamovom krilu – tri patrijarha, bogataša u paklenim mukama, potom parabola o siromašnom Lazaru te konjanička borba na površini velarija. Potonja je jedina figuralna scena takve vrste u Istri.

U oblikovanju likova autor je vrlo elementaran, prikazuje samo ono nužno, bez detalja, a pozadina je često plošna, bez prostorne iluzije. Zidne slike pripisane su radionici s kraja 13. st. koja se uklapa u lokalne slikarske tokove i pod pojmom istarske ladanjske romanike objedinjuje se u jednu skupinu s freskama u Bazgaljima.